BIORAZNOLIKOST
Mediteranska bioraznolikost pod pritiskom
Otočni ekosustavi posebno su ranjivi. Zimmerer i suradnici dokumentiraju kako širenje intenzivnih monokultura drvenastih kultura — maslina, oraha, vinove loze — u zapadnom Mediteranu ugrožava agrobioraznolikost žitarica i mahunarki koja je tisućljećima oblikovala krajolike ovih područja (Zimmerer i sur., 2024). Na dalmatinskim otocima prepoznajemo analogne trendove: napuštanje tradicionalnog polikulturnog sustava u korist maslinika, ali i potpuno napuštanje poljoprivrednog zemljišta.
Naš pristup
Istraživanja na grčkim otocima dokumentiraju gubitak 67 % tradicionalnih poljoprivrednih tehnika, nestanak znanja o održavanju suhozida i terasa te zaboravljanje lokalnih sorti i metoda uzgoja (Sakellariou i sur., 2021) što su trendovi koje prepoznajemo i na dalmatinskim otocima.
Turizam i bioraznolikost: nužna konvergencija
Mandićev pregled potencijala „rješenja temeljenih na prirodi” (Nature-based Solutions, NbS) u zaštićenim područjima pokazuje da se svaka dimenzija turističkog razvoja — upravljanje, kapaciteti, praćenje posjetitelja, održivo financiranje — može povezati s barem jednim NbS pristupom (Mandić, 2019). No, turistička literatura još uvijek nedovoljno koristi NbS koncept, što predstavlja i istraživačku prazninu i praktičnu priliku za povezivanje ekološke i turističke agende.
Ovaj nedostatak integracije posebno je vidljiv na hrvatskim otocima. Mandić i Petrić dokumentiraju kako zaštićena područja poput Plitvičkih jezera generiraju čak 98 % prihoda iz turizma, stvarajući začarani krug: sve više posjetitelja donosi više prihoda, ali zahtijeva i više resursa za upravljanje, dok bez posjetitelja zaštićeno područje ne može financirati osnovne konzervacijske aktivnosti (Mandić i Petrić, 2022). Rješenje zahtijeva diversifikaciju financijskih mehanizama, odgovorne planove oporavka turizma i ulaganja u rješenja temeljena na prirodi.
Najnoviji IUCN WCPA Issues Paper, čiji je vodeći autor upravo Mandić, predlaže tri ključna zaokreta: usklađivanje turističkih prihoda s nacionalnim strategijama bioraznolikosti, jačanje otpornosti zajednica kroz prirodi kompatibilna sredstva za život te ugrađivanje modela su-upravljanja koji daju prioritet glasovima lokalnih zajednica (Mandić i sur., 2025).
Za MIRO, ovo znanje je operativno relevantno. Održivi turizam nije „dodatna tema” — on je transverzalni faktor koji povezuje bioraznolikost, klimatsku prilagodbu, uključenost zajednice i ekonomsku održivost otoka. Mandićev DPSIR okvir (Driving forces–Pressures–State–Impact–Response) primijenjen na mediteranske regije potvrđuje da univerzalne turističke politike ne mogu funkcionirati jer se izazovi razlikuju među subregijama (Mandić, 2020). Upravo zato je lokalno specifičan, znanstveno utemeljen pristup — kakav MIRO prakticira — neophodan za otočne destinacije koje žele da turizam bude saveznik, a ne protivnik bioraznolikosti.
Što radimo u praksi
Jadranski otoci imaju izrazito osjetljive ekosustave, pa su pristupi očuvanju usmjereni na dugoročnu sposobnost ekosustava da se prirodno regeneriraju. MIRO ne zagovara „konzervacijsku poljporivredu” koja odvaja ljude od prirode, već model u kojem su lokalne zajednice aktivni sudionici zaštite, u skladu s principom „zajedno s ljudima, ne za ljude”.
Kartiranje i zaštita endemskih vrsta i vegetacijskih obrazaca specifičnih za dalmatinske otoke, uključujući Mljet, Korčulu i Pelješac. Prioritet: vrste koje nestaju uslijed napuštanja tradicionalnih praksi.
Obnova tradicionalnih suhozida kao ključnih mikrohabitata — staništa za gmazove, kukce oprašivače i endemsku floru — te nezamjenjivih elemenata kulturnog krajolika.
Strategije regeneracije zapuštenih površina temeljene na mediteranskim istraživanjima koja potvrđuju da degradacija tla smanjuje produktivnost za 50–70 %. Uključujemo lokalne zajednice u identifikaciju prioritetnih zona.
Agrobioraznolikost
Zaštita i revitalizacija lokalnih sorti maslina, vinove loze, žitarica, mahunarki koje su kroz stoljeća prilagođene mikroklimatskim uvjetima otoka i čine osnovu prehrambene otpornosti.