UKLJUČENOST ZAJEDNICE
Teorijski okvir: od modela participacije do policentričnog upravljanja
No, participativno planiranje nije jednostavno. Najnovija istraživanja upozoravaju da su rezultati participativnih intervencija mješoviti, a pozitivni ekonomski učinci su česti, ali dokazi o društvenim promjenama (demokratizacija, socijalni kapital, pravedne norme) su slabiji i nekonzistentni (Casey, 2018; Touchton i Wampler, 2023). Uspjeh ovisi o tri faktora koje praksa i akademija nedovoljno razumiju: intervencija mora odgovarati na stvarne upravljačke praznine, mora se prilagoditi lokalnom institucionalnom kontekstu i zahtijeva fleksibilnu implementaciju.
MIRO pristup: „odozdo prema gore” sa znanstvenom podlogom
Hjorth koncipira „place-based development” kao pristup u kojem lokalna zajednica nije objekt razvojne intervencije nego njen subjekt (2003). Ostromin model policentričnog upravljanja dodatno obogaćuje ovaj okvir: umjesto centralizirane kontrole, više razina upravljanja — lokalna, regionalna, nacionalna — autonomno ali koordinirano donose odluke, uz stalnu razmjenu informacija (Ostrom, 1990, 2005).
MIRO ove teorijske okvire prevodi u praksu kroz rad s otočnim zajednicama na hrvatskim otocima. Roglić je u svojoj disertaciji istražila participativno upravljanje na otoku Korčuli, dokumentirajući kako uključivanje lokalnih aktera u procese donošenja odluka jača društvenu koheziju i stvara uvjete za dugotrajnije razvojne rezultate (Roglić, 2022). Roglić i suradnici nastavljaju ovo istraživanje analizirajući kako zajedničko oblikovanje strategija ruralnog razvoja na otocima rezultira konkretnim projektima i inicijativama (Roglić i sur., 2024).
Naše iskustvo potvrđuje ono što literatura sugerira: participacija nije „jednom za uvijek” radionica, nego kontinuirani proces koji zahtijeva ulaganje, strpljenje i prilagodbu. Na malim otocima, gdje se svi poznaju i gdje su odnosi povjerenja ili nepovjerenja duboko ukorijenjeni, kvaliteta facilitacije čini razliku između formalne konzultacije i stvarne transformacije.
Za MIRO, ovo znanje je operativno relevantno. Održivi turizam nije „dodatna tema” — on je transverzalni faktor koji povezuje bioraznolikost, klimatsku prilagodbu, uključenost zajednice i ekonomsku održivost otoka. Mandićev DPSIR okvir (Driving forces–Pressures–State–Impact–Response) primijenjen na mediteranske regije potvrđuje da univerzalne turističke politike ne mogu funkcionirati jer se izazovi razlikuju među subregijama (Mandić, 2020). Upravo zato je lokalno specifičan, znanstveno utemeljen pristup — kakav MIRO prakticira — neophodan za otočne destinacije koje žele da turizam bude saveznik, a ne protivnik bioraznolikosti.
Što radimo u praksi
Participativno upravljanje
Pomažemo u osmišljavanju kolektivnih odluka kroz ravnopravno sudjelovanje lokalnih aktera, od stanovnika do javnog sektora. Kvalitetu i dubinu tog uključivanja mjerimo prema Arnsteinovoj ljestvici participacije.
Podržavamo zajednice u pokretanju vlastitih inicijativa: od revitalizacije zapuštenog zemljišta (primjer: mreža „Hrvatski otočni proizvod”) do uspostave lokalnih zadružnih modela i zajedničkih brendova.
Na malim otocima povjerenje je temelj svake suradnje. MIRO radi na dugoročnom građenju odnosa s otočnim zajednicama — prisutni smo, slušamo, vraćamo rezultate i transparentno komuniciramo proces i ishode.
Društvena kohezija
Jačanje društvenog tkiva otočnih zajednica koje generiraju socijalni kapital i kolektivni identitet kroz zajedničke aktivnosti participativne radionice, razvojne forume i mentorske programe .